Poučne priče

Poučna priča 3 dan ramazana

“Gdje si sada, Fatima, da nas sviju podsjećaš?!”

Moja sjećanja od zaborava na te dane, daleke sada skoro dvadeset pet godina, otrgavaju dvije marame i miris verande u neninoj kući.

U tom vezu i mirisu, sačuvane iz tih djetinjih dana, umotane su i moje, sadašnje, minute pred same iftare. Kilometrima daleko, tu u duši , ipak dajem prostor da se, u prediftarske trenutke, najljepše ptice- lastavice, uspomena pojilice, cvrkutavo dosele pod skutove moje duše. Veranda, koja meni i danas miriše na procijeđeno mlijeko i latice cvijeća, imala je između velikih zidova sagrađenih kuća u varoškom sokaku samo jedan procijep prema nebu. U taj pejzaž za oko se kao broš zadijenula kupola munare. Blistala je kada se upale kandilji u časovima akšamskim. To zlato je raznošeno dužinom cijelog sokaka gdje je kuća moje nene Fatime.

Mene svaki kutak te kuće podsjeća na nenin lik tih dana , mog prvog ramazana u kojem sam pošla ići u džamiju. Prijateljica Elvedina stanovala je u tom dijelu grada. Njena tetka bi nam mahnula sa prozora radujući se što nas vidi u tim trenucima kako se vraćamo iz škole skupa. Nekako mi se sve to svidjelo skupa. Nije bilo druge nego se preseliti tih mjesec dana iz svoje sobe u neninu kuću.

To su bili dani u kojima je moj dedo Osman u nama, djeci, svojim unucima, tražio igrače prišpila. Rijetko sam kada, osim u danima ramazana, pristajala igrati sa njim, Almirom, Eminom, Harisom karata, jer me dim iz lule pekao za oči. U danima posta, dedo je znao da neću odbijati igrati. I dan danas mi nije jasno kako je ozbiljan bio u igri , sve po pravilu, kako treba. Ja sam jedva čekala da me pusti da ga pobijedim i da dobijem za pobjedu smoki.Ustvari, ja sam živjela za trenutak kada ću virit pored dede što se nalazi u njegovom drvenom malenom sandučiću. Živjela sam tih trenutaka kada će dedo ustat i zaputiti se u drugu sobu. Tamo je, kao u kakvoj istočnjačkoj priči o najskrivenijim bogatstvima stajao iza vrata taj sandučić, pun nekih dedinih papira na stranom jeziku i kesica bonbona i smokija koje nam je darivao. Njegova francuzica na mašini za šivanje, nenina krema za ruke i nekoliko latica , rumenih nijansi, spalih sa Behkinog cvijeća, sada kao medaljoni ovih uspomena krase ovu priču. Tada smo sve to uzimali u igri,čekajući da se nena podigne sa sećije i otvori prozor, onaj što je okrenut prema munari.

Dedo je izvlačio postekiju, ostavljenu na velikoj stopalici Singerice,a ja sam iz ladice, ispod nekog započetog pletiva uzimala tespih i sjedala,prvo pored dede, a onda pored nene, čuvajući im tespih, dok im ne zatreba, i pažljivo slušala njihove riječi, molitvu tiho proučenu.

Pored nene je uvijek bilo , nekako, posebnije čuvati tespih. Ne znam zašto. Njeno lice,uvijeno u maramu, uvijek je imalo neku posebnost. Možda zbog onog sunca Hercegovine koje ljudima rođenim na toj zemlji uvijek ostane u irisima da ga pronose gdje ih god život dalje odnese. Voljela sam je posmatrati i tada dok razgovara sa svojim komšinicama kada joj dolaze ili nas dvije prohodamo do njih da skratimo te ramazanske trenutke. Istina, imala sam svoje izbore kuda da idemo i gdje mi nije kao petogodišnjakinji dosadno. Lida i Iza su me na vratima Hirine kuće uvijek vodile da se sa njima družim i to su bili trenuci u kojima nisam sjedila sa ženama. Ipak, u mojim uspomenama iz tih dana, žive su slike Hirinog lika koji sjedi pored nene i posebnom melodijom svog govora nešto priča. Sjećam se i onih trenutaka kada smo odlazili drugim konama i navaljivanja da idemo kući jer se nisam imala s kim igrati. Naša rodica, moja frizerka Jasa, uvijek me je obećanjem da će me lijepo ošišat i nalakirat kosu, zadržavala koji trenutak duže dok nena i njena jetrva ne popiju do kraja kafu. Kod komšinice Ramize dopuštano bi mi budi da stojim na nekom jastučiću kako bih gledala ko prolazi putem. Najčešće bi me tako primijeti moj rođak Rasko koji bi mi mahnuo, a meni bi naumpadalo da odmah krenemo na Borovnicu, tetki Aliji. Ne sjećam se da sam tih dana ikada, baš sa nenom išla, ali sam bila presretna jer me neko vidio i prepoznao. Nena bi u tim danima oblačila svoj kat i njena jamenija je virila ispod šala. Brojala sam, ležeći pored nje, koliko ima resica svaka boja i tako igrajući se, bivala zaslijepljena suncem sve dok ne bi čule da dolazi muž komšinice Ramize, Izet, koji se uvijek sa mnom šalio. Jabuke, opale sa stabla, ispred kuće Aiše, mamine najbolje prijateljice iz mladosti,mirisale su i stvarale hlad na pozidi. Često smo, vraćajući se nena i ja zaticale Belmu, Samiru, Ajlu, Izu, i pristajala sam ostati malo da se sa njima poigram. Uvijek sam u tim trenucima posmatrala Mireline vesele oči i Lidine crvene naušnice i Ajlin osmijeh dok se igra sa Belmom i sa mnom.

Dok ovo pišem , srce mi vapi Aleksine stihove : „…O , MILI ČASI, KAKO STE DALEKO…“

U trenucima kada bi nas stariji upozoravali da igra na čas zastane, taj ezan,pun svjetlosti, kao da je , i danas jedina melodija tih ramazanskih sjećanja. Polahko, kao da je od one plavetne prosjekline gdje je bila munara, sa predivne ograde Nazine kuće, preko strinskih prozora, za mene nazvane, „Gagincine“ kuće,preko najcvjetnijeg balkona na svijetu kojeg njeguje moja tetka Behka i danas, prema nebu vinut bivao pokretima Tiđine ruke koja nešto maše Hibi, Belminoj mami,i Nurki, čiji lik i glas, od kada poznajem njenu veselost, nikada ne stari. Tako se činilo tada. Tako je i danas, kada se upitamo, uvijek njen glas kao radosti melodija neka, svjež i drag.

Dedo se približavao kući u svojim samtnim crnim hlaćama i crnim cipelama koje su slutile sve one životne puteve koje je hodio da bi tadašnju starsot ovako provodio. Pitala sam se zašto konj kojeg je dedo ima malo podalje od kuće ne spava u podrumu i očekivala da će krenut prema tom mjestu da krenem sa njim. Umjesto toga bi nam samo pokretom ruke davao znak da nas posmatra.

Meni je to bio znak da uđem i ja u kućui da se spremam da sa Elvom krenem u džamiju, iu godinama kada sam bila školarka, onog, kako ga znam nazvati „uvodnog“ ramazana u sve kasnije, moje,životne i sadašnje.

Elva bi me sačeka preko puta džamije i ne mogu Vam ni danas opisati kako sam u tim trenucima bila ponosna i na nju i na sebe. U školi sam se vraćala društvu razreda, ispred zgrade su me čekale prijateljice iz ulice moga djetinjstva, ali moja vjera, to sa sigurnošću mogu reći, ne samo prema Bogu Jedinom, već i prema ljudima, nekako počinje sa tim trenucima.

Ezan, iz kristalno čistog glasa efendije Hidajeta posvuda je nosio neku svjetlost. Bila je nekako blizu ta najsvetija melodija,a opet je stizala je i daleko, od nas, plavetnim daljinama.

Harfovi sa blijedo zelenkastih zidova kao da su pomjerani bivali u tim svetim trenucima učenjem ajeta.Bile smo ponosne što bi nas, djevojčice oko sebe sakupi bula Ema. I danas kada je sretnem, donese u onim svojim predivnim očima tračak svetosti tih trenutaka. Znala je pohvaliti šaru na našem šalu, znala nas je uputiti kako da se svemu naučimo i ono što je, za mene, i danas , sveto, bila je u tim savjetima sestra,a mi uz nju u svemu tome, nekako sretne. Posmatrah ruke naše rodice Kade sa Pograđa. Upućuje mi bezglasno pogledom osmijeh. Ja rastem u srcu do pod same kandilje. Lijepo u duši dok u posmatrah kako se mektepska prostorija puni nekim ženama, tadašnjim.

Nenin lik, njena kuća, sokak, kandilji,djetinji dani, danas su samo dio uspomena koje ramazanski trenuci, življeni i na drugim mjestima ove naše zemlje,uvijek snene, razbuđuje godinama.

Kako bi bilo dobro da mogu još samo jednom, spustiti se sanjkama, u sred neke snježne prozorske zime, u sami akšam, djetinje, rasterećena bilo kakve brige, kroz sokak, najljepši za dušu moje majke. Veranda i danas miriše po Behkinom cvijeću, zvonak je glas i moje tetke Vasve, mama uvijek blagošću svojom zatvara vrata svoje rodne kuće, Nurka nas radosno pozdravlja, a, ja k’o ja, vazda kao arlekin između jave i sna. Sanjam one niti sa nenine jamenije koju dodiruje zraka sunca. Plete od nje najljepše uspomene.

Najnovije objave

To Top