Vjernik.com Namazi, sure, dove, hadisi, hutbe
“Kur’an je svjetlo u našim kućama. I alčak, kada hoće u nečijoj kući da zijan napravi, prvo razbije sijalicu i ugasi svjetlo. Tako i šejtan, prvo iz naših kuća udalji učenje Kur’ana i namaz, a onda on caruje i u kući radi šta hoće.” Ovim riječima je hafiz Ismet-ef. Spahić divno opisao važnost učenja Kur’ana u našim kućama. Učenje Kur’ana privlači meleke, bereket, sreću, nur i uspjeh.
Postavimo sebi pitanje: “Kad smo posljednji put učili Kur’an ili slušali učenje Kur’ana u svojim domovima?” Nažalost, našim kućama često odjekuju tonovi svačega drugog, mimo Kur’ana. Sami sebi činimo zulum, i otvaramo vrata šejtanu da nam iz kuće ukrade svjetlo. Za razliku od Kur’ana, puštanje razvratne muzike samo kućama povećava tamu, privlači šejtana, i povećava probleme.
Imam Muhammed b. Nasir el-Mervezi od Enesa, radijallahu anhu, bilježi: “U kući u kojoj se uči Kur’an prisustvuju meleki, a udalje se šejtani i ona je prostrana za ukućane. U njoj se povećava dobro, a umanjuje zlo. Kuća u kojoj se ne uči Kur’an stjecište je šejtana, meleki iz nje bježe, ukućani u njoj tegobe osjećaju, u njoj se blagodati umanjuju i zlo se povećava.”
Kuća u kojoj se ne uči Kur’an ostaje bez bereketa, dobra i bez svjetla, bez obzira na to koliko bila velika ili koliko u nju bilo uloženo novca. S druge strane, kuća u kojoj se uči Kur’an biva osvjetljena, postaje stjecište meleka, a šejtani bivaju daleko. Ta kuća, ma koliko bila malena, postaje stjecište dobra i nura, kao što zvijezde svijetle na nebu.
Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista kuća u kojoj se uči Kur’an svijetli stanovnicima neba kao što zvijezde svijetle stanovnicima Zemlje.”
Zapitajmo se šta je to što nam otežava učenje Kur’ana i udaljava nas od istinskog uljepšavanja naših života s primjenom njegovih načela?
Šta je to što nas odvaja od užitka u vjeri, zbog čega nam je učenje Kur’ana teško, zašto kad se osvrnemo na prošlost žalimo za vremenima kad smo, po našem sudu, bili bolji muslimani, klanjali noćni namaz, postili nafile, a danas takvi više nismo?
Koliko je ljudi samo opterećeno svim mogućim brigama, a onu bitnu – naš odnos prema vjeri – zaboravljamo? Svako od nas ima očekivanja u ovom i budućem životu, tragamo za ispunjenjem svojih snova i ciljeva. Neumorno tragamo za ispunjenjem svojih potreba i njima se predajemo. Radi njih bdijemo i odričemo se mnogih stvari koje želimo sad, da bismo imali nešto sutra. I tu mnogi od nas upadnu u zamku postavljanja prioriteta.
Koji su naši prioriteti u životu?
Ujutro kad se budimo, šta prvo pomislimo?
Koliko je onih kojima je, kad se ujutro probude, jedina briga kako postići zadovoljstvo Allaha i pomoći ummetu i svim ljudima biti od koristi?
Koliko od nas misli samo na sebe, živi za sebe, dovi samo za sebe?
Koliko od nas u drugom muslimanu istinski vidi svoga brata, ne samo na riječima, već i u u srcu da osjeti tu bliskost?
U prirodi je insana da voli ono što mu je blisko, što može imati odmah, bez čekanja. Zato je mnogim ljudima dunjaluk preokupacija, a ahiret i stran i dalek. Ko će dočekati tamo sevape, daj ti nama odmah ovdje. Priroda je to insana.
Malo ko ima strpljenja da sačeka rezultate, uspjeh i sreću. Tempo modernog života uči nas da želimo sve, i to odmah, sada. Zato, da bi se promijenio i naš odnos spram islama općenito, a posebno spram Allahove Knjige, moramo da promijenimo način na koji gledamo na ovaj život i na budući.
Zapitajmo se gdje je Kur’an na ljestvici prioriteta? Neka svako sebi na ovo odgovori, i u skladu sa odgovorom, promijeni ono što može.
Ne shvatimo ovo kao kritiku, već kao apel svima nama. Uzvišeni se o nama brine od kad smo bili zameci u utrobama svojih majki, sa svih strana blagodati nam šalje, i sve što imamo, On nam je dao. Pa kako da Njega zaboravimo? Učimo Kur’an radi Njega, i opet, milošću Njegovom, sve se nama dobro vraća.
