Home » Poučne priče » Poučna priča 11 dan ramazana

Poučna priča 11 dan ramazana

Kada me je jednog dana kolegica iz razreda upitala želim li da zajedno odemo na ručak, pojasnila sam joj da postim i da je u toku mjesec Ramazan. Sarkastično se nasmijala, i rekla: „E pa, vi luđaci se možete izgladnjivati koliko god hoćete!“

Na putu kući, razmišljala sam koliko se nekim ljudima post može činiti ‘ludim’ ili ‘čudnim’, posebno onima čiji životni i kulturni stilovi nisu upoznati s ovom praksom. Razmišljajući o vlastitom poznavanju ove materije, došla sam do bolnog zaključka da nisam bila spremna da se suočim s svijetom koji gaji mnogo predrasuda i neznanja o postu. Zapitala sam se zašto postimo? Počela sam učiti, tragati za odgovorima, razmišljati i analizirati.

Nažalost, ni mnogi muslimani ne razumiju zašto moraju postiti. Ukoliko nekog muslimana na ulici upitate da li i zašto posti Ramazan, možda ćete dobiti neki od slijedećih odgovora:

1. Postim zato jer je Ramazan!
2. Tako su mi rekli da trebam raditi, tome učili su nas učili u mektebu.
3. Halo, post je islamski rukn!
4. Da nije Ramazana, ne bi bilo ni Bajrama. Šteta.
5. Samo posti i ne postavljaj pitanja!
6. Ako ne budem postio, kritikovat će me i reći da sam loš musliman.
7. Ljudi oko mene poste, pa rekoh sebi što ne bih i ja probao?

Nažalost, nijedan od prethodnih odgovora se nije dotakao smisla i poruke posta. Analizirajući tu temu, vidjet ćemo da je Allah, dželle še’nuhu, odgovorio na to pitanje prije 1400 godina: „O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni!“ El-Bekara, 183.

Smisao posta je u stjecanju bogobojaznosti i čestitosti. Jednostavno rečeno, post ima dva cilja: približavanje Allahu, dželle še’nuhu i usvajanje pozitivnih osobina, dobrote i moralnih vrlina.

„Kako nas post može približiti Bogu, ili nas podučiti dobroti? Zašto ne bismo i bez posta mogli biti religiozni i dobri? Ako ljudi ne poste, to ne mora značiti da su loši, zar ne?“

Stvarna definicija i praksa posta daleko prevazilazi obično odricanje od hrane i pića. Postiti znači i savlađivati vlastite porive, odreći se svega što može rasrditi Boga ili se protivi moralnim načelima.

Kada postimo, ne jedemo i ne pijemo osim u tačno određeno vrijeme, ne govorimo osim dobrih riječi, ne činimo ništa osim dobrih djela i ne dozvoljavamo srcima da ih zaokupira išta osim sjećanja na Allaha, činjenje dobra i sve ono što je konstruktivno.

S fiziološke strane, od posta ogladnimo. Glad nas učini slabima i ranjivima. Takvo stanje nas podsjeća da smo ljudi, da ne možemo opstati sami po sebi i da bez hrane i pića ne možemo preživjeti.

Iz toga izvlačimo dvije lekcije: da smo zavisna, slaba bića koja su u konstatnoj potrebi za Bogom, i koliko smo malo zahvalni Stvoritelju na svemu što nam je obezbjedio od hrane. Mi mnogo jedemo i pijemo, ali se rijetko zahvalimo Opskrbitelju. Hranu često nemilice trošimo, bacamo i uništavamo iako milioni ljudi širom svijeta pate od nezamislive hrane i žeđi.

Nakon razumijavanja mudrosti ovog divnog ibadeta zvanog post, čovjekovo srce pronađe mir. Tačno je da vam znanje i razumijevanje daju samopouzdanje i argumente kojima se možete suočiti s svijetom, bez obzira koliko ljudi bili nemilosrdni ili skeptični prema Ramazanu i konceptu posta.

Stoga, kad mi idući put neko kaže da sam ‘luda’ jer saosjećam s nemoćnima i gladnima, imam spreman odgovor. Ali prije toga ću im s ponosom reći: „Da, ja sam ta luda izgladnjela muslimanka!“