Vrste grijeha

Grijesi se razlikuju po svojoj štetnosti i zauzimaju različita mjesta na skali grijeha. Shodno tome, razlikuju se i po posljedicama koje izazivaju, što su posljedice teže teži je i grijeh.Grijesi se mogu podijeliti po više osnova. Tako po osnovu prema kome se čine mogu biti grijesi prema Allahu i grijesi prema Njegovim stvorenjima. Zavisno da li se čine u osami ili javno grijesi se mogu podijeliti na tajne i javne. Također, u odnosu na organe kojima se čine grijesi se dijele na vidljive (kao što su grijesi ruku, očiju, stomaka, spolnog organa itd.) i nevidljive (tj. unutarnje grijehe koje čovjek čini srcem i dušom kao npr. nevjerovanje, zavist, mržnja, neiskrenost, pakost itd.).

Najpoznatija podjela grijeha je na “velike i male”. U nekim djelima na bosanskom jeziku spominje se podjela grijeha na: “male, velike i teške”. Teško je ustanoviti ko je uveo ovu treću kvalifikaciju: “teški grijesi”. Time se, vjerovatno, mislilo na tzv. mūbiqāt, s tim što takav prijevod nije dobar jer riječ mūbiqāt znači uništavajući ili najveći veliki grijesi. Ukoliko se ona prevede kao “teški” time se otvara mogućnost razumijevanja da veliki grijesi nisu “teški”, što je apsolutno pogrešno. Na našim prostorima je već bilo slučajeva da pojedini ljudi, kada budu upozoreni da određeni prijestupi ili radnje spadaju u velike grijehe, kažu: “Da, ali to nisu teški grijesi(?).” Zato termin mūbiqāt ne bi trebalo tako prevoditi.

Neki islamski učenjaci kažu da mali grijesi, zapravo, i ne postoje. Oni to obrazlažu time da je neizvršavanje svega onoga što su Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik, a.s., naredili ili zabranili – grijeh, a kur’anska preporuka je da se treba čuvati svih grijeha, bez obzira koje veličine oni bili jer treba imati u vidu to prema kome se grijeh čini a ne vrstu grijeha. Bilo koja nepokornost Allahu Uzvišenom, Koji je Stvoritelj i Uzdržavatelj svih svjetova ili Njegovom poslaniku Muhammedu, a.s., je nešto što je loše i što nije dobro za čovjeka pa se toga treba čuvati.

Međutim, ovo mišljenje nije utemeljeno jer Allah, dž.š., u Kur’anu časnom, na nekoliko mjesta spominje da postoje “el-kebair”, tj. veliki grijesi. Tako, npr., u 31. ajetu sure En-Nisa’ Allah Uzvišeni kaže: Ako se budete klonili velikih grijeha, oni koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto. Termin kebāiru-l-ithmi (veliki grijesi) spominje se na dva mjesta u Kur’anu: u 37. ajetu sure Eš-Šura i 32. ajet sure En-Nedžm. U suri En-Nedžm, to dolazi u poređenju s terminom el-lemem (mali grijesi): One koji se budu klonili velikih grijeha i razvrata, a one bezazlene (male grijehe) On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta.

Na osnovu navedenih kur’anskih iskaza jasno je da postoje el-kebāir ili kebāiru-l-ithmi, tj. veliki grijesi. Sada se postavlja logično pitanje šta je to veliki grijeh i može li se on definisati?

Preciznu i temeljitu definiciju velikog grijeha dao je imam Ez-Zehebi, u svom čuvenom djelu Kitābu-l-kebāir (Knjiga o velikim grijesima), gdje kaže: “Veliki grijeh je svaki prijestup za koji je predviđena šerijatska kazna (hadd) na ovom svijetu (kao što su npr. ubistvo, zinaluk, krađa), ili u vezi s tim činom postoji prijetnja, kazna ili prokletstvo na Budućem svijetu (Ahiretu). Također, u velike grijehe se ubrajaju djela čije počinioce je prokleo Allahov Poslanik, s.a.v.s.” (Kitābu-l-kebāir, str. 7)

O problematici velikih grijeha pisali su brojni učenjaci. Jedno od najpoznatijih djela u toj oblasti na arapskom jeziku je Kitābu-l-kebāir (Knjiga o velikim grijesima), koje je napisao istaknuti islamski učenjak Šemsuddin ez-Zehebi (umro 748.h/1347.). U toj knjizi je pobrojao sedamdeset velikih grijeha. Opširno djelo iz ove oblasti napisao je na arapskom jeziku Ibn Hadžer el-Mekki el-Hejtemi (umro 974.h./1566.) koje je naslovio Ez-Zevādžir ‘an iqtirāfi-l-kebāir (Odvraćanje od činjenja velikih grijeha). U ovom djelu on je pobrojao čak 467 velikih grijeha. Do tako velikog broja velikih grijeha on je došao zbog toga što je proširio kriterij za određivanje velikih grijeha pa je u njih svrstavao svaki prijestup koji je zabranjen ili, čak, samo pokuđen.

Na bosanskom jeziku opširno djelo iz ove oblasti napisao je dr. Fuad Sedić, profesor hadisa i hadiskih znanosti na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću. Djelo je naslovljeno Veliki grijesi i u njemu je navedeno, uz komentare i pojašnjenja, 110 velikih grijeha.

Koliko ima velikih grijeha?

Neki islamski učenjaci smatraju da ima samo sedam velikih grijeha. To mišljenje argumentiraju hadisom koji prenose Buharija i Muslim u svojim zbirkama od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Klonite se sedam velikih grijeha!” Ashabi su upitali: “Koji su to grijesi, Allahov Poslaniče?” On odgovori: “Širk (pripisivanje Allahu druga), sihir (bavljenje sihirom/magijom), bespravno ubijanje, otimanje imetka siročeta, konzumiranje kamate, bježanje sa bojnog polja i potvaranje poštenih i čednih vjernica da su nemoralne.”

U jednoj drugoj predaji koju, također, prenose Buharija i Muslim navodi se da “najteži veliki grijesi: širk, neposlušnost roditeljima i lažno (krivo) svjedočenje”. Postoji predaja u kojoj se navodi da su “veliki grijesi: širk, bespravno ubijanje, neposlušnost roditeljima i krivo svjedočenje”. (Ovu predaju prenosi Muslim u svome Sahihu)

Dakle, evidentno je da postoji više predaja u vezi broja velikih grijeha. U jednoj se navodi da je to sedam grijeha, u drugoj tri a u trećoj četiri grijeha. O čemu se, zapravo, ovdje radi?

Interesantno je da istaknuti islamski učenjaci iz generacije ashaba, poput Ibn Abbasa, r.a., ove predaje nisu razumijevali na način da se tu radi o striktnom pobrojavanju velikih grijeha već navođenju primjera ili spominjanju najvećih i najtežih velikih grijeha. To, ni u kom slučaju, nije ograničavanje velikih grijeha na navedene brojeve. U tom pogledu zabilježeno je da Ibn Abbas, r.a., jednom prilikom, bio upitan u vezi velikih grijeha, tj. da li je li to samo sedam grijeha? On je na to pitanje odgovorio: “Prije će biti da je to sedamdeset grijeha.” U drugoj verziji ove predaje, koju prenosi Ibn Abbasov učenik Se’id ibn Džubejr, navodi se da je on rekao: “Prije će biti da velikih grijeha ima sedam stotina, nego sedam.” Dakle, jasno je da se u navedenoj predaji nije mislilo da se time veliki grijesi ograničavaju samo na sedam prijestupa. (U vezi navedenih predaja vidjeti Taberijev i Kurtubijev tefsir, tumačenje 31. ajeta sure En-Nisa’)

Također, potrebno je imati u vidu da broj sedam u arapskom jeziku često biva upotrebljen za izražavanje mnoštva a ne za detaljno pobrojavanje i ograničavanje nečega. Istaknuti muslimanski učenjak imam En-Nevevi u svom komentaru na Muslimov Sahih, u vezi navedenih predaja o velikim grijesima kaže: “Što se tiče Poslanikovih, a.s., riječi da je sedam velikih grijeha, tu se misli na to da i navedenih sedam grijeha svakako spada u velike grijehe. Navedeni grijesi su spomenuti zbog toga što se tu radi o najtežim velikim grijesima, ili zbog toga što su to grijesi koji su mnogo činjeni u vrijeme džahilijeta.” (En-Nevevi, Šerh Sahihi Muslim)

U nastavku ćemo, shodno navedenoj definiciji, iznijeti popis velikih grijeha koji je naveo imam Ez-Zehebi u svom čuvenom djelu Kitābu-l-kebāir (Knjiga o velikim grijesima). Ovo djelo se, inače, smatra jednim od najpoznatijih i najvažnih djela u ovoj oblasti. Naravno, potrebno je imati u vidu da ni to nije konačna lista velikih grijeha, već pokušaj da se na jednom mjestu sakupi što veći broj radnji i prijestupa koji se, prema islamskom učenju, smatraju velikim grijesima kojih se treba čuvati, a u slučaju da ih je počinio čovjek za njih treba učiniti tevbu (pokajanje).

Lista velikih grijeha (prema knjizi Kitābu-l-kebāir)

Širk (pripisivanje Allahu druga ili saučesnika). Širk je najteži grijeh i, po slovu Kur’ana, to je neoprostiv grijeh: Uistinu, Allah neće oprostiti da Mu se čini širk (neko drugi smatra ravnim), a oprostit će, kome hoće, ono što je mimo toga. (En-Nisa’, 48. i 116. ajet) Ovaj ajet, u istoj formi, ponavlja se dva puta u Kur’anu a o širku i mušricima govori se, inače, u stotinama kur’anskih ajeta s obzirom da je to najveći grijeh i da su njegove posljedice pogubne. U islamskoj literaturi se navodi da se širk dijeli na veliki i mali. Veliki širk (eš-širku-l-ekber) je obožavanje nekoga pored Allaha ili činjenje bilo koje vrste ibadeta nekom drugom pored Njega (kao npr. prinošenje žrtve, činjenje dove i sl.) Širk, dakle, ne podrazumijeva nijekanje Allahovog postojanja jer Kur’an jasno ističe da su arapski mušrici vjerovali u Allaha ali su istovremeno vjerovali i u kipove, smatrajući da oni približavaju Allahu, odnosno pribavljaju određenu korist ili nanose štetu. Kur’an je upravo takvo vjerovanje kvalifikovao širkom, naglašavajući da je to neoprostiv grijeh.
Mali širk (eš-širku-l-asgar ili er-rijā’) je pretvaranje i neiskrenost u djelima, tj. činjenje dobrih djela radi toga da bi se pred nekim pokazalo i time ostvario određeni dunjalučki ineteres a ne Allahovo zadovoljstvo. Allahov Poslanik, a.s., veli da je Allah Uzvišeni rekao: “Ja nemam nikakve potrebe da Mi se drugi pripisuju ravnim, pa ko bude uradio djelo i u njemu Mi pridruži još nekoga, ostavljam njega i njegovo djelo”. (Prenose Muslim i Ibn Madže)

Potrebno je istaći da je kufr (nijekanje i nevjerovanje u Allaha, dž.š., na način kako je to pojašnjeno u Kur’anu i poslaničkoj misiji Muhammeda, a.s.) sastavni dio širka, što znači da je svaki kafir istovremeno i mušrik. Allah, dž.š., u suri El-Kāfirun (Nevjernici) kaže: Reci: “O nevjernici! Ja ne obožavam ono šta vi obožavate, niti ste vi obožavatelji onog šta ja obožavam! I nisam ja obožavalac onog šta obožavate, niti ste vi obožavaoci onog šta obožavam! Vama vjera vaša, a meni vjera moja!“ Ovaj kur’anski tekst na početku oslovljava one koji poriču istinitost Kur’ana kao Božije objave sa: ejjuhe-l-kāfirun! (O, vi koji ne vjerujete!), a na kraju kaže: Lekum dinukum ve lije din! (Vama vjera vaša, a meni vjera moja!) Dakle, i pored činjenice da oni ne vjeruju da je Kur’an uistinu Božija objava i da je Muhammed, a.s., Božiji poslanik, Allah Uzvišeni je to njihovo nevjerovanje nazvao dinom, tj. vjerom. To ukazuje ne veoma bitnu karakteristiku čovjeka: on je stvorenje koje mora u nešto vjerovati. Ukoliko odbije vjerovati u Allaha Uzvišenog i poslanstvo Muhammeda, a.s., to ne znači da će on biti slobodan i da neće vjerovati u neko drugo, lažno božanstvo. Vjerovanje u Allaha na način kako je to dostavio vjerovjesnik Muhammed, a.s., oslobađa čovjeka od vjerovanja u sva lažna božanstava. Upravo zbog toga se pripadnost islamu očituje kroz dva šehadeta (svjedočenja): da nema boga osim Allaha (tj. da je samo Allah bog) i da je Muhammed, a.s., Allahov poslanik. Kada neko želi postati musliman od njega se ne traži da posvjedoči da bog postoji, već da kaže: lā ilāhe illellāh (nema boga osima Allaha).

Na osnovu navedenog jasno je da je kufr (nevjerovanje), zapravo, sastavni dio širka. Kufra, u suštini, i nema. On postoji samo kao jedna deklarativna forma, tj. ljudi se mogu tako izjašnjavati, ali onaj ko za sebe kaže da je kāfir, to ne znači da je on ne vjeruje, jer postoje brojna lažna božanstva u koja će on, zasigurno, vjerovati. Vjerovanje u Allaha oslobađa ljude od robovanja bilo kojem lažnom idolu ili božanstvu. Stoga je ispravno reći da je svaki kāfir istovremeno i mušrik, i ako se prije smrti ne pokaje, onda on spada u kategoriju onih kojima neće biti oprošteno jer je širk neoprostiv grijeh. Zbog ovog razloga imam Ez-Zehebi nije tretirao kufr kao zaseban grijeh s obzirom da je on obuhvaćen širkom.