Vjernik.com Namazi, sure, dove, hadisi, hutbe
Bijaše kao u proljeće ― prije i na toliko dana, može čovjek opaziti gdje se prikučuju mubareć-dani šehri-ramazana. Sve se uskomešalo, sve oživjelo, sve se nekako ramazanskim ruhom zaodjelo, drugom snagom opasalo. Već su davno okićene vite munare kandiljima ― mukave se pronose, sadake dijele ― svuda se sprema da što ljepše započnu ovi mubareć-dani. Vrijeme se bliži, kuca žugjeni čas, kada staro i mlado pane svome Allahu na sedžde i pokaje grijehe. Ićindija okujisala.
Sa bijelih bedema oglasili topovi te mubareć-dane, a hiljade ljudi opremilo skromne dove svome Allahu, hiljade duša zatražilo halala, hiljade srca jednako udarilo. Istom što je zašlo sunce za planinu, tisuće kandilja blistalo se na vitim munarama, a svemirom sterao se mujezinov glas: “Allah je velik, On je vrh nas!” Pošto je sve klanjalo i izašlo iz džamije, napunili se sokaci, punile se mahale, htio svoj svome na mubareć, da mu Allah usliša dovu, da mu post kabul učini.
Kroz čarobnu večer razlijegali se mahalom mili zvuci skladne pjesme, ozivao se dragi dragoj, ljudi s fenjerima izbijali sokacima, čopori djece tutnjili, čaršija sva kao da gori, k’o da se ori. Neka su doba noći. Još se čula ona vreva, žamor, veselje u divnu skladu ramazanske noći i sve to dopiralo u tanahnu kulu begovu. Beg sjedio sam, ogrnut samur-ćurkom i odbijao guste dimove na jasemin-čibuk. Ispod bijelih trepavica sumorno se dizali kapci na očima. On je čuo svu tu vrevu, cijelo veselje. Čudnovate mu misli glavom vrzle. Njegov cijeli vijek motao se taj čas u crnim gustim kolutovima dima.
Gdje su oni, s kojimi je on dočekivao i provodio ove dane i noći. Nema ih, sve pod crnom zemljom. On sam osta kao osječeno drvo. Oh samo da se mogu povratiti one godine koje prohujaše u neznan, znao bi u što bi ih potrošio. Oh, sve je prolazno, sve je prolazno… I u taj mah bacio je pogled na vitu munaru, gdje su cijelu noć blistali kandilji u ružičastom svjetlu ― a sad, eno, još samo jedan zuri, kao da kaže da tu maloprije bijaše života.
Jest ― zaključivao je on ― svega nestaje, i u času je bacio svu prošlost za legja, a njega eto baca kleta zaborav. Jest ― opet je zaključio ― svega nestaje i sve ostavlja nekakav spomen da je živjelo životom kom je i namjenjeno. Još je kandilj treperio na munari, a beg je punim srcem ganuća odcijepio dobar komad svog imetka i u času sagradila je njegova mašta lijep mekteb i nadarila sirotinju. Sjutra dan bio je pun begov konak rodbine i prijatelja, sve mu došlo na mubareć, što je učinio veliki hajr. A i sada se u begovu mektebu uči Jasini-šerif za dušu njegovu…
Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide…
